Ne postoji pozorište koje u kreiranju repertoara ne uzima u obzir potrebe/zahteve publike. Iz tog razloga nema smisla isticati za jedno pozorište da je zabavljačko, a drugi umetničko. To nas navodi na teren razmišljanja koje je Arpad Šiling definisao kao fenomen koji vodi ka zaključku da pozorište nije umetnost. Obrazlažući takvu tezu Šiling kaže: „Umetnost, po samoj svojoj prirodi je, prvenstveno samoizražavanje, koje se izražava ne u svetlu prethodnih očekivanja, već u funkciji trenutnog stanja uma stvaraoca, dok je, nasuprot tome, pozorište primorano da formuliše svoj proizvod u preseku očekivanja publike i/ili države. Ova aktivnost je mnogo bliža viziji proizvoda i regulatorima tržišta nego proročanstvu manifestovanom kroz „samomučenje i pesmu“.“ Pozorište danas zapravo odražava odnos između predstave i gledaoca (konzumenta, potrošača), gde ono, pružanjem suluga gledaocu (konzumentu) želi da se očuva, da opstane, poprima karakteristike „industrije“. Bez te valorizacije pozorište po...
Betovenova Deveta simfonija je mozgalica. Zašto je mozgalica? Zato što su nju jednako slušali, i njom se nadahnjivali, i Hitler, i Staljin i Mao Cedung. Danas je ova simfonija, tačnije njen četvrti stav, himna Evrope. Svi od navedenih su u ovoj kompoziciji pronalazili inspiraciju za svoje delovanje. I svi su nalazili u njoj uporište u svoja tumačenja. Čudno! Kada god slušam ovu kompoziciju, a često je slušam, u sećanje mi dolazi deo iz Manovog Doktora Faustasa. To je onaj deo kada Adrijan Leverkin razgovara sa svojim prijatelejm Cajtblomom o Betovenu. Taj kratak dijalog glasi ovako: „- Ustanovio sam to ne treba da bude. - Šta Adrijane ne treba da bude? - Dobro i lepo. Ono za šta se ljudi bore, ono zbog čega su rušili tamnice i što su ispunjeno kličući najavljivali, to ne treba da bude. To će da bude povučeno. - Ne razumem te sasvim mili. Šta hoćeš da povučeš? - Devetu simfoniju."